Adopt Srebrenica Adopt Srebrenica O Srebrenici i o Bosni

Lideri Projekta Historija projekta Adopt Srebrenica Međunarodna sedmica 2011 Međunarodna sedmica 2010 11 juli Ne Zaboravimo Međunarodna sedmica 2009 Međunarodna sedmica 2008 Međunarodna sedmica 2007 O Srebrenici i o Bosni
Kontakti Nagrada Alexander Langer 2015 - motivacija Alexander Langer
(52) (14) (26) (28) (1) adopt Srebrenica Group (6) as / Dozivite Srebrenica 2010 (3) Bz-Dayton -Meeting Trento 06-16 (15) Bz-Dayton Culture 06.17 (6) Bz-Dayton Eurac 15.06 (5) Bz-Dayton faces (10) Bz-Dayton Master Meeting 06.17 (13) Bz-Dayton Meeting with local institutions 06.16 (2) Bz-Dayton-Conference 06.17 (17) Internac. Sedmica 2008 (37) Internacionalna sedmica 2007 (9) Internacionalna sedmica 2014 (52) medunarodma sedmica 2008-2 (17) Medunorodna Sedmica 2011 (36) Srebrenica - Potocari 11.7.2007 (9) Srebrenica 11.7.2005 (9) Srebrenica 11.7.2005 (4) Srebrenica 11.7.2006 (6) srebrenica-mars mira 2010 (8) Tuzla 07.2006 (9) Tuzla- Modena City Ramblers (4) Tuzlanska amica (13)

Predrag Matvejević: Srebrenica, naša savjest

17.7.2007., Il Piccolo - La Repubblica

Teži mi je bio put u Srebrenicu nego i u jedan drugi grad bivše Jugoslavije. Dvanaest godina nakon genocida - genocid je možda prisutniji nego u času kad je počinjen. Ukorijenio se u osjećaje, pamćenje, svijest. U pogled na svijet oko sebe i sebe sama. Stanovnici Srebrenice i njezine okolice, koji su nakon svega što im se dogodilo ostali u svome kraju, kao i oni koji su izbjegli i skrasili se drugdje, ne vjeruju više nikome, čak ni vlastitim predstavnicima u Sarajevu, a pogotovo onima u Republici srpskoj kojoj službeno pripadaju, koju bez ustezanja nazivaju «genocidnom tvorevinom». Onaj tko prođe ono što su oni prošli ni ne može lako vjerovati drugome.

Pratim nesretnu sudbinu toga grada od časa kad je francuski general Morillon, gromko i patetično izjavio da se ne treba bojati jer će ta zona ostati «zaštićena». Pokazalo se da nije bila, da je obećanje nije istinito. Srebreničane su, reklo bi se, svi izdali : izdao ih je spomenuti general i oni u čije je ime obećavao zaštitu, izdali su ih holandski vojnici pod zastavom Ujedinjenih nacija i komandom generala Janviera, koji su ih prepustili ubojicama, izdao ih je na neki način i bosanski vojni vrh koji im, makar i uz rizik, nije pritekao u pomoć, izdali su ih brojni političari koje su sami izabrali, izdala su ih međunarodna sredstva informiranja koji su njihovim žrtvama posvetili premalo pažnje. Srebreničani nemaju više što izgubiti – ne treba se čuditi ako traže i ono što ne mogu dobiti.

Povijesnu stvarnost, napose onu političku, nije lako uobličiti i usmjeriti. Određuju je i nameću drugi i drugačiji interesi ili zahtjevi - «opći» i «viši», kako sami sebe kvalificiraju - koji ne vode dovoljno računa o onima kojih se ta stvarnost najviše tiče. Mnogo je onih koji govore o tome kako treba pomoći Srebrenici, malo onih koji joj doista pomažu. Na trenutke ne znamo ni što bi bilo najbolje učiniti, ni kako.

Došao sam do Srebrenice, ali nisam prisustvovao manifestacijama i obredima, na mezarju, u Potočarima, u samom gradu i oko njega. Vidio sam dugu kolonu žena, nesretnica koje izgubiše muževe, sinove, braću u najvećem pogromu koji se zbio u Evropi nakon holokausta. Teško je zadržati prisebnost pred tim prizorom. Ne znam jesam li uspio. Za Srebrenicu je vezan dio moga djetinjstva. Otac mi je, uoči drugoga svjetskog rata, bio premješten u taj grad. Došli smo do njega po krivudavim, prašnjavim cestama - asfalta u tim krajevima još nije bilo. Stanovali smo u starinskoj kući s velikom bašćom, iznad Crnoga Gubera. (Pitao sam se zašto ga zovu «crnim», a tako je bistar.) Tu sam pohađao prvi razred osnovne škole. Učitelj mi je bio stari musliman, zavolio me, potaknuo da čitam priče za djecu, čak i neke iz «Tisuću i jedne noći». Kupao sam se u objema rječicama koje se sastaju u srebreničkoj dolini, u Čičavcu i Crvenoj rijeci, koja zapravo nije crvena. Bilo je, sjećam se, mnogo šljiva, jabuka i oraha po obližnjim brežuljcima. Čudio sam se, naivno, što nema šipaka i smokava, kao u Dalmaciji i u Mostaru. Sokolac, Bratunac, Sućeska i Rogatica, Zlovrh i Vrhpolje - ta su mi se imena obližnjih mjesta urezala u sjećanje zajedno s nekim maglovitim obrisima oko njih: neka crkvica ili džamija, park, tržnica. Gradski liječnik koji se, ako se ne varam, zvao Vasić, imao je mali automobil; jednog je dana odvezao moga oca i mene sve do Višegrada i «Ćuprije na Drini» koja će postati slavnom zahvaljujući Andrićevu romanu. Uoči samoga rata otac mi je bio mobiliziran, ali nakon kapitulacije Jugoslavije nije pušten kući: vidjeli su da je rođen u Odesi i zadržali ga četiri godine po logorima, na prisilnom radu. Njegova prijatelja, doktora koji nas je vozio do Višegrada, ubili su ustaše. Kao pravi «muhadžiri» - ta se arapska riječ tada mnogo rabila u Bosni - došli smo u Mostar i nastanili se, gladni i žedni, u malom stanu u kojem je živjela obitelj moje majke. Sve što smo imali ostalo nam je u Srebrenici. Imao sam malu biblioteku, nekoliko knjiga i stripova.

Zbog svega toga, kad je sve ovo opet počelo, pratio sam pomno što se zbiva sa Srebrenicom moga djetinjstva, s krajem od Rogatice i Sokolca do Sućeske i Bratunca, zajedno sa Zlovrhom i Vrhpoljem. Krenuli novi «muhadžiri», ponovo ljudi stradaju, ovaj put gore nego prije. U julu 1995. uputio sam se u taj kraj, u času kad se pripremao genocid o kojem ništa nismo znali. Prijatelji su me zadržali u Sarajevu. «Ne idi sad…Svašta se tamo može dogoditi…Pričekaj!» Vratio sam se preko Mostara i Splita u Rim. Dogodilo se najgore.

Tragedija nije odmah izišla na vidjelo u Evropi i u svijetu. I mi smo se sami pitali je li to doista moguće. Da, zbilo se nemoguće. O Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću, glavnim ali ne jedinim krivcima za to što se zbilo, pisao sam već prije nego što ih je optužio haški sud za zločine protiv čovječanstva. «Četiri puta više ubijenih nego u dvama njujorškim neboderima!» Unatoč tome, vijest o Srebrenici najčešće se nalazila pri dnu stranice, među običnim, tekućim događajima.

Dobio sam nedavno crnogorski tjednik «Monitor» (od 22. VI. 2007), koji opisuje kako je crnogorska policija imala u rukama Karadžića 1996 godine, ali je dobila nalog s nekog višeg mjesta da ga ne dira. I Mladića su imali u šakama godinu dana kasnije kad je došao na crnogorsko primorje da se osunča, zajedno sa svojom tjelesnom gardom od petnaestak do zuba naoružanih pratilaca. I on je pušten, bilo je opasno opkoliti ga i razoružati, a ni volje nije bilo da se to učini. Nedavno sam boravio u Grčkoj, u Solunu, na nekoj književnoj priredbi. Vodič koji je pokazivao grad odveo me do raskošne vile gdje je odsjedao kralj kad je dolazio u taj kraj. «U ovoj je kući stanovao i Radovan Karadžić», pohvalio se. Ajme!

Pročitah izjavu, ujedno ciničnu i sramotnu, jednog od korifeja miloševičevsko-šešeljevskog političkog aparata: kaže da su muslimani pokupili odasvud leševe, ne samo svoje nego i ostale, pa ih sad broje i pokazuju u Srebrenici. Sličnu smo priču već slušali kad je pobijen granatama nedužan svijet koji je tražio malo hrane na tržnici Markale u Sarajevu: «Sami sebe ubijaju da privuku pažnju svijeta», tako je informirao radio s Pala. To smo već vidjeli, i eto sad opet vidimo. Doista sramota.

Nikad mi nije palo na pamet da za slična zlodjela optužujem srpski narod, koji volim i smatram bratskim, kao što se protivim kad se Hrvate poistovjećuje s ustašama te im se pripisuju njihovi zločini. Ali nije dovoljno samo ispričavati se: zločince treba imenovati, osuditi, iskorijeniti. To samu narodu vraća dostojanstvo. Čistu savjest.

Treba li se nakon svega čuditi ako onaj tko proživi nemoguće traži više nego što je moguće dobiti? Ako bi današnja Bosna i Hercegovina izišla iz kliješta u koja ju je stisnuo Daytonski sporazum, kad bi cijela bila bosanskohercegovačka država, zajednica svih njezinih građana, bez onih unutarnjih podjela koje je ostavio za sobom apsurdni rat, takvo traženje ne bi trebalo posebno isticati : došlo bi samo po sebi i po prirodi stvari.

Ne znamo koliko ćemo čekati da dođe.

 

 

 

 

pro dialog